Informacija iz Elektrodistribucije Crne Gore da nam niko ne može garantovati da ćemo ovog ljeta imati dovoljno struje i da neće biti restrikcija i upozorenje premijera Mila Đukanovića da ćemo se naći u izuzetno teškoj poziciji ako ubrzo ne započnemo gradnju novih izvora energije, ponovo su skrenuli pažnju javnosti na pitanje sve većeg deficita struje u Crnoj Gori i potrebu njegovog kvalitetnog rješavanja. Najava direktora Funkcionalne cjeline distribucije struje Miroslava Vukčevića da će zaposleni u Elektroprivredi učiniti sve da građane i turiste tokom ljetnje sezone uredno snabdijevaju strujom, iako je trebalo da bude ohrabrujuća, najviše je obeshrabrila većinu građana ove države. Navodeći da ne može da garantuje da struje neće nedostajati, jer se ne može predvidjeti kolika će biti potrošnja, koja je u primorskim opštinama dramatično povećana, i da li će oprema uvijek moći da izdrži maksimalno opterećenje distributivne mreže, Vukčević je elegantno izbjegao da nam kaže da nas najvjerovatnije ljetos čekaju restrikcije. Iako to precizno ne navodi, direktor Distribucije sugeriše da će problema sa redovnim snabdijevanjem zasigurno biti i najavljuje da će uskoro pojačati dežurstva da bi ekipe Elektrodistribucije brzo reagovale i otklanjale moguće kvarove. Vukčević je, ipak, rekao da je veliki problem ekspanzija izgradnje, posebno u primorskim gradovima, kao i nelegalno izgrađeni objekti koje graditelji priključuju na mrežu. Građani, i pored prekršajnih i krivičnih prijava koje podnosimo, ne dozvoljavaju da ih isključimo sa elektromreže, rekao je Vukčević i ukazao da ne treba zanemariti ni da se i u postojećim objektima povećava potrošnja struje, posebno zbog ugradnje ogromnog broja klima.
Slično upozorenje, ali bez rukavica i uljepšavanja, nedavno je saopštio i premijer Milo Đukanović, koji je potpuno otvoreno i pred novinarima kazao da će se bez gradnje novih izvora energije Crna Gora ubrzo naći u veoma teškoj situaciji, u kojoj će zavisiti od uvoza i biti prinuđena da struju kupuje po visokim cijenama dilera iz Evrope i regiona. To upozorenje premijera i nagovještaj restriktivnog snabdijevanja iz EPCG imali su velikog odjeka u javnosti, koja, kao da se probudila iz uljuljkanog sanjarenja i vratila u stvarnost shvativši da je “pet do dvanaest” i posljednji trenutak da učinimo nešto za sebe i svoje potomke. Građane hrabre najave velikih investicija, gradnja ekskluzivnih ljetovališta, ali ih više od ičega dotiču moguće restrikcije, jer se računi za struju crnogorskih preduzeća i porodica povećavaju iz mjeseca u mjesec izazivajući domino efekat poskupljenja svih vrsta roba i usluga. A to je ono našta bi trebalo da se osvrnu svi. Posebno oni vajni zaštitnici ekologije i ljubitelji rijeka, divljine i lova rječne ribe, koji su se prije nekoliko godina svom snagom protivili gradnji elektrane Buk Bijela, a sada istim intenzitetom negoduju kada dobiju račune za struju. I da razmislimo da li nam vrijedi “netaknuta priroda kanjona Morače” na čijim padinama se prostiru napuštena sela, jer su ljudi odavno otišli “trbuhom za kruhom” i koliko bi nam sada značilo da se u našoj zemlji već gradi elektrana, koja bi se naredne godine uključila u mrežu i znatno smanjila uvoz struje, po (za naš standard) prilično visokim cijenama. Da razmislimo i koliko su opravdane i suvisle ocjene naših “analitičara” da će nam nove elektrane uništiti životnu sredinu, oslabiti imidž “divlje prirode” bitan za razvoj turizma, kao i da industrija ( proizvodnja energije) i turizam ne idu “ruku pod ruku”. Kao što smo isticali moguće negativne efekte, što smi činili tokom rasprave o gradnji elektrane Buk Bijela, sada treba da sagledamo pozitivne strane i opravdane razloge da što prije krenemo u gradnju novih izvora energije. Da sagledamo koliko će nam nove elektrane dati struje, po znatno nižoj cijeni, koliko će to uticati na budžet države i svakog građanina i samim tim rast standarda u zemlji, koliko će uticati na razvoj pozitivnog imidža Crne Gore kao destinacije atraktivne za strane investicije u svijetu i podstaći priliv stranih investicija i, u krajnjem, koliko ćemo svi biti sigurniji kada ne zavisimo od tuđe energije. A to je kobno za svaku zemlju.
Jadranka Rabrenović, urednica ekonomije u dnevnom listu “Dan”:
Prvi potez štednja energije
Priča o gradnji sistema na Morači, plus drugi blok TE u Pljevkljima, plus TE u Beranama, plus Komarnica i Boka, je čisto pretjerivanje. Crna Gora ima 620 hiljada stanovnika, što je prosječan grad skoromnijih dimenzija i dvije hidroelektrane i jednu termoelektranu. Bez obzira na 1,8 milijardi kilovat-sati proizvodnje KAP-a, koja se neće povećavati, prije nego što počnemo planirati izgradnju novih elektrana, trebalo bi da smanjimo potrošnju na mreži. To znači da treba stimulisati građane i građevinare da prilikom izgradnje stambenih objekata planiraju zagrijavanje, odnosno hlađenje alternativni izvor energije. Osim toga, krajnje je vrijeme da se propiše građevinarima koja je izolacija obavezna i uvedu građevinski standardi koji odgovaraju “surovoj” mediteranskoj klimi Crne Gore, što će reći manji otvori i manje stakla.
Izgradnja jedne energane, bio to drugi blok Termoelektrane Pljevlja ili nova HE je poželjna, ali je pretjerivanje planirati sisteme HE i namještanje poslova krupnom kapitalu. Tim prije što je megavat struje u jugoistočnoj Evropi dostigao ove godine 86 eura, a najskuplji megavat u Evropskoj uniji je u Njemačkoj i košta 65 eura. Elem, dok mi izgradimo te puste hidroelektrane cijena struje će se izjednačiti ne samo u “obje” Evrope, nego će i naši građani plaćati istu cijenu struje bilo da je proizvedena na Morači, ili na Rajni.
Željka Radulović , urednica ekonomske rubrike u dnevnom listu “Republika”:
Samo da iz “plana B” ne odemo u “blackout”
Crnogorska domaćinstva udvostručila su potrošnju električne energije od osamdesetih godina, a proizvodnja, na koju Crna Gora može da računa ostala je ista, približno oko tri milijarde kilovat -sati godišnje.
Zato je problem “strujnog deficita” u Crnoj Gori sve izraženiji, i država, EPCG, ali i potrošači svake godine se suočavaju sa starom jednačinom, u kojoj se barata istom nepoznatom - odakle nabaviti preostalu struju, jer se godišnje potroši oko 5,1 milijarda kilovata. Uvozna struja nas iznova iznenadi u mjesečnim računima, i često su nam krivi veliki potrošači, kakvi su KAP, Željezara i ostali “giganti”, koji nam “pojedoše” jeftinije domaće kilovate.
A pri tom većina zaboravi da smo te jeftine domaće kilovate proizveli na svega 17 odsto raspoloživih hidro-potencijala, i da smo, istina u scenariju “šta bi bilo kad bi bilo”, mogli proizvesti mnogo više od tri milijarde kilovat -sati.
U Norveškoj, koja ne kuburi sa manjkom struje, već je izvozi, koristi se 97 odsto hidropotencijala, i na rijekama su im elektrane koje ne remete ekosistem. A konačan proizvod takvog koncepta ne remeti ni ekonomski razvoj, jer u toj državi ne troše novac za uvoz struje, već zarađuju izvozeći energiju.
Neko bi kazao da Crnogorcima očigledno nije problem platiti godišnje 80 miliona eura za uvoz struje, potrebne za snabdijevanje domaćinstava. Da li bi se taj iznos mogao uštedjeti, jer bi se istim novcem pokrilo bar pola fakture za gradnju toliko pominjanog drugog bloka Termoelektrane Pljevlja, pitanje je o kojem bi se mogli zabaviti i energetičati i ekolozi, u svojim dugotrajnim raspravama treba li graditi energetske izvore u Crnoj Gori.
Ono što se u tim raspravama možda ne čuje tako glasno je, po svemu sudeći, koji je plan C, D ili E, ako se ne uradi ništa, i ne izgradi nijedan izvor energije u Crnoj Gori.
Jer, gradili ili ne gradili, život teče dalje. A u tom životu, ako je vjerovati energetskim stručnjacima kao što je Goran Granić iz Hrvatske, potrošnja struje povećavaće se tri do četiri odsto godišnje. Geometrijskom progresijom, ako bi potrošnja rasla četiri odsto godišnje, za pet godina bi Crna Gora trošila 21,6 odsto više struje nego danas, i to ako se ne bi gradili nikakvi novi turistički i industrijski sadržaji, niti putevi. Dakle, ako bi sve ostalo kao danas, i ako bismo “zamrzli život”. A kako Crna Gora iščekuje velike investicije, bilo u turizmu ili gradnji putne infrastrukture, za očekivati je da će se potrošnja struje povećavati uz mnogo višu godišnju stopu rasta, od ove konzervativne između tri i četiri odsto. Tada će, uz postojeće elektrane i ono što one proizvedu, uvozna faktura biti još “paprenija”, pa je realno da će današnji ček za uvoz struje od 80 miliona izgledati smiješno.
U tako nezavidnoj situaciji, jedino efikasno rješenje, uz štednju struje i povećanje energetske efikasnosti, je gradnja novih izvora struje.
To je, vjerujem, jasno i onima koji se popularno zovu “ekološki lobi”, kao i onima koje smo nazvali “energetskim lobijem”.
Zato je danas sva odgovornost kako na crnogorskoj Vladi i na EPCG, tako i na zagovornicima, ali i na protivnicima gradnje novih izvora, da zajedno dođu do ekonomski i ekološki održivih, ali opšte prihvaćenih rješenja.
Jer, koju god strategiju Crna Gora sprovela, koji god plan (A, B, C, D...) spasonosno stupio na scenu, u “dobroj staroj jednačini” u kojoj se, od tri milijarde kilovata treba “nekako popeti” na pet i kusur milijardi potrebnih kilovat sati, ostaje ona ista nepoznata - odakle da se obezbijedi nedostajuća struja?
Kupićemo je, naravno, iz uvoza, sve i da ne sagradimo nijedan jedini energetski pogon. Uvoz će biti, naravno, skup, i mnogima će se činiti da su računi za struju neizdrživi. Ali, postoji i druga, još “crnja” varijanta. Bojim se da nam neki novi, neuspješni plan “B”, ne prizove još gore - blackout. Pa da odemo “punom brzinom natrag” u zimu 2001- 2002, kada smo na koži osjetili restrikcije.
Tada bi mogli do mile volje analizirati može li se razvoj osvijetliti svijećama.
Nadam se, ipak, da je to samo najcrnji scenario, koji će nas zaobići, ako budemo dovoljno odgovorni prema sebi.
Ako se nešto hitno ne preduzme, imaćemo ozbiljnu krizu
Iako su crnogorskoj vladi „puna usta“ rješavanja energetskog deficita, Crnoj Gori hronično godišnje fali 35 do 40 odsto struje (sa trendom rasta), koju Elektroprivreda po enormno visokim cijenama uvozi za domaćinstva i ostale potrošače. Dobro je što premijer Milo Đukanović smatra da Crna Gora hitno mora početi da gradi nove izvore energije i da je to prioritetan zadatak njegovog kabineta, ali konkretnih poteza još nema, osim prebacivanja lopte sa jednog na drugi resor i sa veće na manju partiju iz vladajuće koalicije. Veoma je važno da se zna i javnosti jasno saopšti naša pozicija:
- Ako vlast sa državnom Elektroprivredom što prije ne preduzme konkretne poteze, imaćemo energetsku krizu i to baš onda kad ne budemo više mogli da oko 100 miliona eura izdvajamo za struju iz uvoza, i kad domaći izvori energije ne budu mogli da pokriju dramatično povećanu potrošnju energije, posebno u primorskim opštinama, gdje je divlja gradnja objekata izražena.
Glavni razlog što se ne rješava energetski deficit, opravdanje je vlasti, to što nema para. Zar je preko 85 odsto privrede privatizovano da crnogorska vlada nema oko 175 miliona za izgradnju drugog termo-bloka u Pljevljima, za koji je trećina infrastrukture odavno završena? Ako nijesu planirali da dio novca iz desetogodišnjeg privatizacionog procesa usmjere u energetsku stabilnost, imaju makar “starteških partnera i onih koji bi rado ulagali u crnogorske projekte”. Kreditnim rejtingom su zadovoljni, pa se valjda mogu toliko zadužiti? Isplatilo bi se.
- Do kad da se preko leđa građana prebija to što Elektroprivreda mora da plaća megavat-sat struje iz uvoza oko 80 eura, a da ga prodaje Kombinatu aluminijuma duplo jeftinije? Sigurno interes ruskih vlasnika KAP-a nije da toliko izdvajaju za struju, ali ni crnogorskih građana da im se godišnje dvije trećine energije isporučuje iz domaćih izvora i onda kad nema ni za manje potrošače i kad je to nepovoljan aranžman za EPCG. Samo su prošle godine uvoznu struju platili 91 milion eura. Imamo svega 17 odsto iskorišćenog hidropotencijala i još se ne zna ni od koje elektrane bi mogla početi gradnja. Do sada se očekivalo da ćemo za svaku rijeku imati studije o izvodljivosti izgradnje i uticaja hidroelektrana na životnu sredinu. Ništa ni od toga. Evropske preporuke su da ne možemo graditi velike elektrane jer nemamo vodotoke koji će izdržati njihovu snagu, a da ne ugroze životnu sredinu. I taman što je prošlo godinu od zaustavljanja prodaje pljevaljske Termoelektrane, u javnosti se pominje neko alternativno rješenje, iliti plan B, koji su zagovarali protivnici prodaje TE i 31 odsto akcija Rudnika uglja.
- Zbog zaoštravanja energetskog problema dovedena je u pitanje proizvodnja u nekim važnim industrijama u Crnoj Gori. To su posljedice za koje neko mora biti odgovoran. Važno je da stalno upozoravamo koliko je fatalan gubitak vremena. Ja se plašim da smo skloni da i dalje ponavljamo greške - priznao je Đukanović u Pljevljima. Reakcija je stigla i iz manje članice vladajuće koalicije SDP-a, koja se “slaže sa premijerom da Ministarstvo za ekonomski razvoj i upravljačke strukture EPCG I Rudnika uglja nijesu uradile dovoljno nakon odluke Vlade da se obustavi privatizacije TE i manjinskog dijela Rudnika.”
Jasno je da za inertnost i nepostojanje alternativnih rješenja nijesu krivi samo zagovornici poništenja privatizacije, već i DPS kao vodeća partija u vlasti koja nije ubrzala smanjenje, odnosno eliminisanje deficita struje. Kao vodeća, ta partija snosi najveću odgovornost za moguću krizu sa strujom. Još žale što Termoelektrana nije prodata Rusima i kritikuju one zbog kojih su odlučili da ipak odustanu od privatizacije. Ako bi nakon te prodaje građani imali više struje i koristi uopšte, zašto onda nije prevagnuo javni interes?
